Kovanje, kaljenje

Razne teme o raznim stvarima
Post Reply
BR
Moderator
Moderator
Posts: 3815
Joined: 11 May 2013 08:02
Location: Beograd-Brezdje-Bor

Kovanje, kaljenje

Post by BR »

Krecem ovu temu stihijski, posto smo poceli u drugoj temi.

Za pocetak, nbilo kome koga tema iole zanima, preporucujem knjigu "Metallurgy of Steel for Bladesmiths & Others who Heat Treat and Forge Steel" John D. Verhoeven. Da ne ulazimo gde da je nadjete, snadjite se.

U knjizi su na relativno jednostavan nacin objasnjenje osnovne stvari oko termicke obrade, koja je barem 50 % posla, i 80% kvaliteta.

E sad, da pocnemo temu sa dokumentarnim filmovima. Ako je prioca o tradicionalnim japanskim secivima, onda prica pocinje sa topljenjem peska na bazi gvozdje oksida, i dobijanjem primitivnog topljenog celika, tamahagane.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Q2G9bnAraJ0[/youtube]

Svi postupci koji kopriste tradicvionalnio Japanski kovaci itekako imaju veze sa savremenom tehnologijom, i danas su objasnjeni, kao i rezultati koji se sa njima postizu.

Tamahagane je izuzetno razlicitog kvaliteta, pun primesa, sa razlicitim sadrzajem ugljenika, i porozan. Prvi korak u proizvodnji bilo kakavog seciva je preciscavanje Tamahagana, i sortiranje komada po procentu uljenika.

Postupak je vrlo prost. Grubi komadi se ugreju u kovackoj vatri, u neutralnoj zoni (svaka vatra kroz koju se duva vazduh kao sto je kovacka ima tri zone, zonu oksidacije, gde je temperatura visoka, i u kojoj postoji visak kiseonika, neutralnu zonu, u kojoj ne dolazi ni do oksidacije ni do redukcije onoga sto se greje u njoj, i zonu redukcije, gde produkti sagorevanja izvlace kiseonik iz vecine jedinjenja u kojima je on slabije vean, a oslobadjaju i ugradjuju ugljenik)

Takav, zagrejani materijal se kuje vise puta, da bi se smanjile pore, a izbacile primese od topljenja.

Sledeci korak je selekcija materijala, po sadrzaju ugljenika. Jednostavno, prekovani komadi tamahagana (mislim da se u tom trenutku ne zove tako, al ajd) se okale, u vodi. Okaljeni komadi se lome cekicem, a majstor po cvrstoci i krtosti ocenjiuje sadrzaj ugljenika u svakom komadu, i sortira ih.

Zatim se komadi, jednakog sadrzaja, pakuju u pakete obmotane pirincanim papirom, koji se mazu blatom da bi se sprecio uticaj gasova, i opet zagrevaju u vatri, i kuju u jedinstveni komad. KAda dobije jedinstvene komade, majstor moze da kontrolise nivo uglenika u nekim granicama, birajuci u kojopj zoni vatre ce da ga zagreva, posto zagrevanje u donjoj, zoni oksidacije iz celika izvlaci ugljenik, a u gornjoj dodaje ulg;ljenik. Naravno efekti su povrsinski, pa se celik stalno prekiva, i znatan deo materijala se gubi.

Prakticno, jako puno vremena ode u samu pripremu materijala.

Danas se naravno koriste gotovi celici. I naravno opet se prebvacujem na alate za drvo, posto vecina majstorskih radionica vuce korene iz radionica koje su kovale maceve. Danas, recimo za kovanje dleta, prica pocinje ovde gde sam stao sa prethodnom. Potrebno je pirpemiti komad mekog gvozdja, bez ugljenika, ili mekani celik, sa jako niskim sadrzajem ugljenika koji ce predstavljati najveci deo alata, a onda na njega kovacki zavariti relativno mali komad sto kvalitetnijeg celika, koji ce biti radni deo. Ova kombinacija obezbedjuje idealne uslovew za efikasan alat, ponekad poprilicno efikasniji od tehnologija koje su optimizovane za masovnu proizvodnju.


Za pocetak dosta. Posto je ovo takva tema, planiram da postavim nesto i o izboru celika kod Japanskih rendica, razlikama izmedju dleta i rendeta (iako izgleda slicno, nije) posto je materije puno, a dostupnih informacija malo, pa mnogi kupuju macjku u dzaku, sto podsticu prodavci.
Post Reply