Dobra večer dragi kolege.
Čitam i dalje i pratim ovu temu i naravno razmišljam o svemu.Jednom prilikom smo ja i moj koliega iz firme sjedili i pijuckali kavu i tako pričamo o šoferskim dogodovštinama i naravno kako to i biva nakon nekog vremena se razgovor okrene na nešto sasvim drugo.Naime jedan njegov prijatelj radi u Italiji isto kao šofer i ima kćer od nekih 13-14 godina.Cura izašla jednu noć s prijateljicom u rad na sladoled i sa društvom se prošetati i nabasale na nekakve skinhedse.Kako to sa tom bandom biva nasrnuli su na cure iz jednog banalnog razloga.Razlog je bio taj što je kćer od tog njegovog prijatelja nosila one je_ene cipele martinsice i na njima je imala naranđaste vezice i budala se nastavila na nju da se to ne nosi tako iz nekih samo njemu poznatih razloga.Sva sreća šta su u blizini bili neki prijatelji od njenog oca i matere pa su se ovi mangupi razbježali i na sreću nisu curama ništa napravili loše.Jest da su se prestrašile ali sve u svemu dobro je prošlo.Da se vratim na ono šta smo ja i ovaj moj frend pričali.I govori mi on tako u vezi tog događaja i kaže jednu stvar koja niti meni nije bila odmah jasna ali nakon nekog vremena rasprave smo došli do istog zaključka.Naime on je izjavio jedno,a to je citiram:E DA SE MOŽE NAÅ DRUG TITO VRATITI BAR NA PET MINUTA SVE BI OVE LOPOVE I OVU KOJEKAKVU GAMAD OPET NA GOLI OTOK I MIR I TIÅ INA , i još jedna njegova izjava:KAD BI SE HIĆO MOGO DIGNUT PA DA POTAMANI TE KOJEKAKVE PEDERE I OVE PEDOFILE AL BI BILO MIRA.Malo možda preoštro ili čak što više grozno pogotovo znajući šta su radili za vrijeme 2.svjetskog rata,ali koliko mi je poznato i koliko se sjećam priča onih koji su preživjeli taj rat i razdoblje poslje nije bilo tako bolesnih ljudi,ili možda je ali se nisu usudili pojaviti i nešto tako napraviti.Možete me smatrati kako god hoćete ali ja sam uvjeren da je sve ovo nastalo iz čiste dosade i izobilja u kojem neki ljudi žive.Ti neki ljudi imaju šta im srce poželi pa se na neki način moraju zabaviti i nasmijati.A koji je način najlakši i najslađi za one nenormalne,pa upravo ismijavanje i nanositi zlo i bol onima nemoćnima.Ja se toga u ona stara vremena nesjećam.Jest da je bilo ljudi boljeg imovinskog stanja i lošijeg imovinskog stanja ali je to nekako bilo izbalansirano,ili se ja vara i nesjećam dobro to bi trebali potvrditi Vi koji ste malo stariji od mene.I još nešto samo da dodam,ustvari da citiram svog prijatelja:E STARI MOJ KAD SMO BILI MULCI SABERI ZA BOCU VINA A FREND UZME GITARU PA ISPRED ZGRADE ZAPJEVAMO A LJUDI NA PROZORIMA PODRŽE NAÅ U PJESMU I JOÅ NAM POÅ ALJU PO JEDNU BOCU ZA KASNIJE E PRIKA MOJ TO SU BILA VREMENA.Recite mi da nisu!A di su danas takvi mulci sa gitarom?Nigdje.Danas umjesto gitare svira bejzbol palica ili kakva Bereta kako kaže Bole.Nemogu se suzdržati ali ovaj je svjet ošau u pizdu materinu.Neka mi oproste svi na vulgarnosti ali ja se jednostavno bojim onoga šta me čeka s obzirom da imam dvije kćeri.U susjedstvu pred neku godinu umro mulac od bredoziranja.Kod jednog su redovite pijanke a i ko zna šta još.I sada na kraju šta napraviti kad njihovi roditelji kažu da su oni sasvim ok da su njihova djeca uzoriti učenici i da nemaju nikakvih problema s njima.Onda očito ja imam problema sa realnošću i sa normalnim pogledima na svijet.Neznam više šta reći i šta napisati nego neka nam Dragi Bog da snage i vjere da tu svoju dijecu odgojimo u poštene ljude i da se nauče boriti protiv svih tih gluposti modernog doba.
Ajde živili Vi meni ko u ona dobra stara vremena,pozdrav od Å trkca.
Za sve koji su rođeni i preživeli 1950-te, 60-te i 70-te godine
Dobro jutro prijatelji.
Neću dugo pametovati niti filozofirati nego sam htio samo jedno reći,ato je da su u ona vremena ljudi sagradili kuće od svoje plaće,barem u mom kraju,a ja danas od svoje plaće jedva krpam kraj s krajem.Nisam jedini to mi je jasno i ima i gorih situacija i to mi je jasno,ali mi nikako nije jasno da država namjerno radi od nas sirotinju i sama sebe kao instituciju stavljaju u jako neugodan položaj i tjeraju se u recimo to laički STEČAJ.
Imam volje za raditi na zemlji i biti farmer kao što smo i krenuli ja i moji roditelji.Imali smo 3 traktora sve priključke za sijeno i sijanje kukuruza i siliranje istoga za mlječne krave,htjeli smo urediti staju za tov junadi i za muzne krave do 50 komada i kad smo krenuli da radimo došli smo do brojke 10 otprilike krava i junadi u staji i onda su krenuli problemi.Prvo nevalja mljeko nije dovoljno masno odmah time manja cijena otkupa,onda su se pojavili nekakvi iz neke selekcije i nedaju ti prodati ili za meso tele koje po nama nije bilo za uzgoj jer nije pokazivalo one osobine koje su potrebne,moraš njih moliti i plaćati da ti to odobre.Nakon cijelog mijeseca rada ja kao jedan koji sam bio najprisutniji u tome svemu nisam imao sebi da uzmem pišljivih 50 kuna da bih recimo otišao za vikend van sa društvom i onda šta da vam govorim.Moje mljeko nije valjalo a ovo iz Bog te pitaj odkuda je uredu a ono moje za hraniti svinje,ali niti svinje nemogu sve to pojesti i na kraju bacaj.A da negovorim sve drugo k tome i ništa na kraju posudio novac i položio vozački za kamion i prikolicu i odi za volan tamo sam puno produktivniji i država ima sigurno puno više koristi od mene ovakvog nego onakvog da radim sam za sebe i da još uposlim barem 3 ljudi i obrađujem zemlju a ne da raste leske i kupine kako i rastu.Ja vam mogu reći na sve ovo moderno vrijeme samo SRAMOTA kad ljudi bolje žive od kriminala i šverca i lopovluka nego onaj jadnik koji pošteno radi izarađuje od svojih ruku.Ali neka valjda će i tome jedan dan doći kraj.
Neću dugo pametovati niti filozofirati nego sam htio samo jedno reći,ato je da su u ona vremena ljudi sagradili kuće od svoje plaće,barem u mom kraju,a ja danas od svoje plaće jedva krpam kraj s krajem.Nisam jedini to mi je jasno i ima i gorih situacija i to mi je jasno,ali mi nikako nije jasno da država namjerno radi od nas sirotinju i sama sebe kao instituciju stavljaju u jako neugodan položaj i tjeraju se u recimo to laički STEČAJ.
Imam volje za raditi na zemlji i biti farmer kao što smo i krenuli ja i moji roditelji.Imali smo 3 traktora sve priključke za sijeno i sijanje kukuruza i siliranje istoga za mlječne krave,htjeli smo urediti staju za tov junadi i za muzne krave do 50 komada i kad smo krenuli da radimo došli smo do brojke 10 otprilike krava i junadi u staji i onda su krenuli problemi.Prvo nevalja mljeko nije dovoljno masno odmah time manja cijena otkupa,onda su se pojavili nekakvi iz neke selekcije i nedaju ti prodati ili za meso tele koje po nama nije bilo za uzgoj jer nije pokazivalo one osobine koje su potrebne,moraš njih moliti i plaćati da ti to odobre.Nakon cijelog mijeseca rada ja kao jedan koji sam bio najprisutniji u tome svemu nisam imao sebi da uzmem pišljivih 50 kuna da bih recimo otišao za vikend van sa društvom i onda šta da vam govorim.Moje mljeko nije valjalo a ovo iz Bog te pitaj odkuda je uredu a ono moje za hraniti svinje,ali niti svinje nemogu sve to pojesti i na kraju bacaj.A da negovorim sve drugo k tome i ništa na kraju posudio novac i položio vozački za kamion i prikolicu i odi za volan tamo sam puno produktivniji i država ima sigurno puno više koristi od mene ovakvog nego onakvog da radim sam za sebe i da još uposlim barem 3 ljudi i obrađujem zemlju a ne da raste leske i kupine kako i rastu.Ja vam mogu reći na sve ovo moderno vrijeme samo SRAMOTA kad ljudi bolje žive od kriminala i šverca i lopovluka nego onaj jadnik koji pošteno radi izarađuje od svojih ruku.Ali neka valjda će i tome jedan dan doći kraj.
Čovijek sniva a Bog realizira!
Svi ste počeli bacati crnjake pa evo jedan članak od hrvatske spisateljice Vedrane Rudan koji me je nasmijao do suza, a nekako mi je povezan s ovom temom.
VEDRANA RUDAN
Život bez krpelja
Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu.
Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete.
Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer. Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč.
Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik.
Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare. Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas...
Uz naše ceste ništa ne raste. Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu.Kočije, bijeli
konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom... Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji.
Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći...
Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati. Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godine života.
Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro...
Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić.
Vrištanje do neba,bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku.Prvi razred,drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu.
Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri
ujutro, pet ujutro Ne paničari,stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene.Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne.Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori.
Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.
Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Å to to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse.
Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!
Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.
VEDRANA RUDAN
Život bez krpelja
Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu.
Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete.
Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer. Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč.
Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik.
Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare. Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas...
Uz naše ceste ništa ne raste. Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu.Kočije, bijeli
konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom... Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji.
Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći...
Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati. Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godine života.
Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro...
Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić.
Vrištanje do neba,bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku.Prvi razred,drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu.
Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri
ujutro, pet ujutro Ne paničari,stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene.Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne.Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori.
Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.
Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Å to to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse.
Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!
Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.
E da tako je to bilo nekada.Ja sam 1976 god. Odrastao na selu,među svim mogućim domaćim životinjama u dvorištu. Sa društvom se igrali po poljima ,cjeli atar pregazili. Kasnije sam imao obaveze oko nekih životinja i to mi je bilo pravo zadovoljstvo kada bih i ja bio od neke koristi.Kada sam počeo i traktor da vozim e niko sretniji od mene. Danas gledam svoga sina od 3 god. i zamišljam da on nikada neče moči imati djetinstvo kao njegov tata i mama nekada kada su živjeli u pravom značenju nekadašnjeg sela.